Iako njegovo ime asocira na flamenko, Emmanuel svira blues, country, folk i musical standarde, a njegova tehnika neodoljivo podsjeća na stare blues i country legende Missisipi John Hurta i Chet Atkinsa. Slušajući njegovo sviranje zatvorenih očiju lako se može steći dojam da na stageu prže bar dva gitarista, kontrabasist i perkusionist, jer Emmanuel iz akustične gitare izvlači instrumentalistički maksimum (sve gitare su mu krajnje izgrebane jer po njima udara rukama, trzalicom ili bubnjarskim metlicama), a ne preže i od uporabe vlastitog čela (simpatično lupanje čelom u mikrofon kao simulacija bas bubnja) ili stopala. Ono što ga dodatno čini izvrsnim showmanom jest nenametljiva interakcija s publikom, i to na način da nas između pjesama upoznaje s nekim detaljima iz svog života, priča anegdote sa svojih putovanja ili jednostavno pokazuje rulji kako rastura tu gitaru. Najbolje od svega je što u svemu tome nije dosadan i ne ostavlja dojam ingenioznog show off gnjavatora koji želi samo zadiviti publiku svojom besprijekornom tehnikom.

Svirajući Somewhere over the rainbow (iz filma Čarobnjak iz Oza) pokazao je da gitara može zvučati i kao harfa ako se dovoljno potrudite, a oživio je i duh Missisipi John Hurta svirajući istovremeno Dixieland na visokim žicama, a Yankee Doodle Dandy na bas žicama. Bilo je tu i autorskih kompozicija, od kojih nas se najviše dojmila ambijentalna točka posvećena Aboridžinima gdje je uz samo malo dodanog reverba i delayja stvorio nevjerojatnu atmosferu, tajanstvenu i bogatu, kao i australska priroda. Ne smijemo zaboraviti i njegovu ljupku gošću (njegova djevojka) koja je snažnim, ali predivnim glasnom otpjevala s njim dvije pjesme, te njegovog domaćina, Riječanina Hala koji je također na akustičnoj gitari uspješno odsvirao nekoliko kompozicija kao predizvođač.

Evo nekoliko njegovih izvedba:

Somewhere over the rainbow

Improvizacija

Classical Gas